Članci

NOVOSTI

 

 

PJESME POSVEĆENE  I. Grljušiću.

 

  

Mate Sušac

 VELIKI ŽRVANJ*

                     Ivanu Grljušiću

 

 Nemaš kamo sa sobom uska koža

vrijeme suludo zasjelo ceri se

veliki žrvanj žrvnja dok čekaš

doći će neki spasitelj pobijeđenih

i reći – Na Zemlji je sinko, dosadno

prođimo Sizife kroz stijenu

između crnog i bijelog i nedostižnog

jer drugog pravca i kraja ti nema

Nemaš s koracima kamo – poniru

pa puzeći puziš s podivljalom nadom

ne kamo bilo kako bilo i za kim god

onda susretneš prvu ozbiljnu misao

- Zamisli da nisi Zemlja, Heraklite

ali ti ne zamišljaš i svečan puziš

za koracima koji poniru

jer ovdje se nema kamo sa sobom

ili kroz more potopa u atom spasenja

a znaš da se ne vraća puzeći

u krupnom koje se mrvi Boškoviću

u dalekozorima bezumnih umova

u grotlu svjetova ispod ojađene kože

koje sam tražiš a nisi ih ostavio

Jer kao da nisi znao kamo odlaziš

niti što ponijeti a ostaaviti što kad već

sve što si ponio donijeti nećeš

tješio si se sobom a sve je u drugom

u jedinoj kugli zakovanog svijetla

koju otvarajući tlapiš i suziš

i sad je nekako tako kako je

crno ili bijelo znat ćeš, Grljušiću!

 __________________________________________

* Naslov Grljušićeve knjige studija o grčkoj tragediji.

 

 

 

 Frano Vlatković

 KAD GOD POŽELI

              Ivanu Grljušiću

 

 Poljičkim vrtačama dominiraju

bodlje vida

U zglobovima prolaznika

škripi tišina

Veliki uzurpator

svake noći

sanja pjesnikovu

dugu sijedu kosu

Kod njega

mačke prezimljuju,

poluizjedenim češljem

češljaju njegovu narav

Pjesničkom disciplinom

slaže zavežljajčiće

gorkog plača

Kad god poželi

pokretne stepenice

dižu ga u nebo

 

 

 

Ivan Šarolić

 CRKVA SVETOG ILIJE

                                Ivanu Grljušiću

 

Uz gomile i stećke, uz mjesec i zvijezde,

anđele i zmajeve, u gaju uz stare hrastove,

uz litice i izvore žive vode crkva je

svetog Ilije Gromovnika. U ovom kamenu

ispod Biokova narod hrvatski već stoljećima

se bori i krvari, bori se s kišom i ledom,

s vukovima, zmijama ljuticama i poskocima i s

Isusom nosi svoj križ na vrh Biokova.

Sveti Ilija je među stećcima, gomilama i

gradinama, miran i spokojan. Tu je veliki

stećak-oltar na kom se ponekad govori

sveta misa za šezdeset poginulih

Kozičana i župnika fra Ladislava Ivankovića,

pobiše ih četnici. Ova je zemlja puna krvi

i vapaja, ovdje su stoljećima stradavali

nedužni. Ovdje su majke i djeca plakali

godinama, ova je zemlja puna Isusovih mučenika.

Samo Isus zna i samo je on živi svjedok

svega što se ovdje događalo.

 

 

 

Zrinka Ilić Terzić

 PROROK

("VI STE SVJETLOST SVIJETA"   

                Književniku Ivanu Grljušiću

Ovo govori Gospodin:
Vremena je malo!
U njemu, nađoh te
na pradavnu pragu:
očinskomu
korjenskomu.
Nogom prekoračih
suhozide zbilje
što se ispriječiše
tajnama bića.
Mlijekom danjega svjetla,
rječju tihih časova duše
otvorio si bujicu života:
raskošnu
nepresušnu
opečaćenu.
Da se na dnu postojanja
nikada ne zabrtvi
u naumu spasenja.

(3.veljače 2017. - u živosti duha i slaboći tijela; uz Božji blagoslov)Objavljeno na FB profilu.

 

 

Mate Sušac

 KOLOPLET KOB I DROB

                Ivanu Grljušiću, pjesniku

 

 U sjeni osamljeni, stalno po strani*

od žeđi pijani, od siromaštva siti,

zabluda nas stara vradžbinama hrani:

- Od svega je upak najbitnije – biti!

Sluge lipe riči, djeca blage krvi

svih samoća gosti, subraća svih rana,

gazda život stručno nasitno nas mrvi

oblaci skrivaju od sunčanih dana ...

Gorčina za osmjeh, za srećicu suza

navikli na "žive istine" što lažu:

nemili miljenici maćehica muza,

koje nas bez stida po tezgama izlažu

okolo kojih se pretile zunzare roje

okolo kojih se upljuvci zaštićeni goje

okolo kojih se (čiji?) srebrnjaci broje.

Ma,  Ivane, brate, što ćeš, di ćeš bolje

u mišinu puši i u diple svoje,

- kome se ne sviđa, neka dipli bolje.

___________________

*  "U sretnijim zemljama, gdje se ljudsko dostojanstvo ne vrijeđa tako olako, pjesnici, naravno, žele biti objavljivani, čitani i shvaćeni, ali više ništa ne čine... da bi se razlikovali od drugih ljudi... jer bi saznanje da imaju posla s pjesnikom, suputnici i činovnici primili s nevjericom i uznemirenošću." (Wislava Szimborska, pre. P. Mioč!)

 

 

Ante Žužul Marinović

 U RASPONU KRILA

                    Ivanu Grljušiću

 

Iz aureole tvoje – kozlići

Jagnjad razigrana

Ptice zimice

U tvom stihu

Izlegle se zvijezde

U tvom kriku orlovi letači

Pomiče se mjesečina

tvojom pjesmom opkoljena

U rasponu krila

nadlijećeš očevu oranicu

 

 

Vlade Lozić

ZOV  ILI  ZAHVALA*

 

Ô, Oče!

Hvala ti za korak bez krika, 

za zalogajčić hrane, 

svežanj pȓnjā, źakrpā, 

klupko ruta i òpute, 

za zôr i riječ, 

susret, skûp, slêt, skȕpćinu, 

pítānje, pȉtanje, 

hôd, glêd, zàkrīlje,

slaveći te hvalom, 

ja jadni lâznik, pròlaznik, 

lȁzīm zemnim prahom, 

kao čuvar životnoga čuda, 

Majčine oporuke, 

čêstī kruha, 

i usputnih rana; 

klanjam ti se:

tvoj tèžatnī putnik.

                                                       Split, 2. – 23. V. 2015.

_____________________________________________

*Gosp. Ivanu Grljušiću, domoljubnomu umnom radniku i piscu, zahvalno. 

 

 

Magdalena Hess

* * *

            Ivanu Grljušiću

Poodmakla je noć… 

Gledam Mjesec s balkona

u najdubljoj tišini,

a nas dvoje hodamo po njemu
i ja ti vičem da me čvrsto držiš za ruku
da ne ispadnem u svemir
(odskakutam,
odlebdim…)
Dok se to zbiva
u ušima mi bruji predivna glazba…
Ti mi se smiješ … kao da sam luda…
I onda me zagrliš
najjače…

 

 

 

 

 

 

 

 
______________________________________________________________________________
 
 
 
 
PISMO
"Impresija", ili "Jedno obično pismo" [kako ga je ona nazvala - ali nipošto nije takvo] jedne vjerne čitateljice:
 
 
 Dragi Ivane Grljušiću, 

         Odlučih Vam se javiti nakon što sam pročitala nekoliko vaših djela.
Radosna sam što ih imam, i više od toga, s nadom da ću i dalje
nastaviti plivati u moru neobična sjaja Vašega stvaralaštva.
         Možete naslutiti da je pod moje pronicavo oko i čeznutljivu ruku
doprla knjiga Vaših izabranih pjesama More sjaja. Otvorivši je, znala sam da će biti
sudbonosna za me. Poput Vas, i mene su "učili riječi, ali mi nisu otkrili značenja",  pa sam odmalena odlučila ne uskratiti sebi  traganje za životom, onim  pravim i jedino mogućim: preko riječi stići do Zbilje koju one označuju. Zvuči li Vam to kao ples nabujaloga ega ili kao čežnja za Puninom?  Nadam se, ipak, ovo drugo, jer suhoća (svako)dnevne rječitosti stvarala je otpor u mome biću, otpor kao vrtlog po obroncima površnih ljudskih veza.
          Počelo je moje životno putovanje. San je najednom počeo "prerastati snivača". Možete li zamisliti koliko se u tom trenutku radosti nastanilo u mome srcu,  jasnoće u razumu i htijenja u volji? Bilo ga je kao u Domovini u kojoj se prosuo sjaj ["sjaj se prosu"] da me zauvijek ozarenu postavi u Kraljevstvo nad svakim kraljevstvom.
          Pogledavši dolje "preko izvora sjaja", vidim da je tama ostala u dubokim ponorima s "nejasnim obrisima stvari".
          Posadašnjio se Ujevićev  "sat kasnih spoznaja" u Vašemu raskošnu književnome dragulju,
na moju posvemašnju radost i dobrobit. Ne tako očekivanu, ne tako uobičajenu! Zar su sve riječi pročitane u mladosti proklizile niz moje lice kao suze kojih sam se htjela osloboditi i što prije ih zaboraviti?! Nisu me dotakle, nisu me dotakle!
         Trebao mi je........ Put u Mir.

         Pročitan u jednom dahu i jednoj sveobuhvatnoj misli, samo mogu prozboriti:

Vi ste Ivane, čovjek koji na zbiljski način prolijeva "mlijeko svjetlosti".

         Stvorenje (ma od koliko stanica je sazdano) može biti preobraženo samo ako u sebi ima čežnje za Puninom. U romanu sam pronašla  postaje vlastitoga života i odškrinula vrata Doma. Trebale su mi teme sjedinjenja, smrti kao "trenutka istine" ili "ljubavnoga čina", brutalne zbilje i okrutnoga mesnog postojanja, dualnosti ili dvojnosti, stida zbog svođenja tijela na smrdljivu nakupinu stanica u šok-sobi, misli koje se vrte oko pomisli na Isusa Krista i uzdignuća (zajedno s Njim - "nikad ne silaziti u podzemlje/špilju sam…"), mržnje u tijelu, ili pak Platona i njegovih srodnih polovica (zvuče kao svinjske ili goveđe - bez imalo sapetosti u izričaju zemaljskoga nastojanja da se čovjeka unakazi i to u času kad ih osoba ne može razumjeti, niti naslutiti....koje li žalosti!)

          Meni je trebalo svjetla, a Vi se zasigurno niste nadali kako vaša djela imaju i terapeutski značaj. Riječi prodiru u ljudsku bit, stvaralački snažno prebiru po najtamnijim zakutcima bića, a onda se zbiljski otjelovljene vraćaju u svijest - kao dragulji s neba. Od beskrajnoga plavetnila duša klikće zvucima harfe i bojama duge. Bog je obećao da više nikada neće pustiti potopa na zemlju. Znate li što to znači za me? Imam zraka u izobilju, imam kisika i na vrhu planine dok, baš kao i Vi, spavam ne sluteći orlove koji kruže nad mojim izmorenim tijelom. Nedostajalo je sasvim malo......... sasvim malo, Ivane.

         Noćas, pišući Vam pismo, poželjeh kazati svijetu svu istinu o Vašemu pjesništvu, ili prozi. I ne toliko stručno, jerbo sam nedonošče, već ljudski, zbiljski ili stvarno - kako god. Svjedočih vlastitomu preobraženju kroz Vaše riječi koje su se kao odsjaj Gospodinovih, nastanile u zapisanoj baštini, ali i u mojemu srcu.

         Radosno bi moje biće bilo kada bih mogla samo djelić ovoga svega prenijeti drugome, ali svatko treba svoje otjelovljenje i okrijepljenje. Pa ipak, ovo mora imati neku, barem literarnu, vrijednost do časa kada bi  moje svjedočanstvo postalo  poziv drugome da zaroni u nepregledne ljepote duha. S osobitom radošću (i toplinom u dubini bića),
zauvijek zahvalna
                                Zrinka T.
                                              

  20.studenoga 2016.

 
 
 
 
 
 
 
 
 POVEZNICA (s dodjele Županijske nagrade, travanj 2016.):